Knjiga koja nas ne uči kako postati bolji – već kako se sjetiti tko smo bili prije nego što smo morali postati ono što „normalno“ traži.
Postoji trenutak u životu kada simptomi – bilo fizički, emocionalni, psihološki – postanu preglasni da bi ih mogli ignorirati. Kada iscrpljenost više nije tek rezultat nespavanja, nego znak duše koja se umorila od stalnog prilagođavanja. Kada anksioznost nije samo napetost, već tiho pitanje: „Jesam li uopće ovdje svoj(a)?“
Upravo na tom mjestu, u tom krhkom prostoru između boli i prepoznavanja, počinje „Mit o normalnom“ – knjiga koja je za mnoge više poput prijatelja, ili tihe terapije, nego samo literarnog djela.
Suvremeni svijet i gubitak autentičnosti
Gabor Maté, liječnik i stručnjak za traumu, ovisnosti i psihosomatske bolesti, razotkriva nešto što duboko osjećamo, ali rijetko imamo hrabrosti reći: društvo u kojem živimo često nije zdravo. Štoviše – „normalno“ koje nam je ponuđeno kao poželjni okvir, često je ono što nas razdvaja od sebe samih. Ono nas tjera da budemo brzi kad smo umorni. Ljubazni kad nas boli. Produktivni kad bismo trebali plakati. Da budemo jaki, čak i kad sve u nama vapi za odmorom, dodirom ili nježnim “ne mogu više”.
Maté otvara oči činjenicom da mnoge kronične bolesti, anksiozni poremećaji, autoimune reakcije, hormonalni disbalansi i ovisnosti nisu znak „slabosti“ organizma – već inteligentni odgovori tijela na dugotrajan stres, potisnute emocije i život u okolini koja ne podržava autentičnost.
Trauma kao gubitak povezanosti, a ne nužno događaj
Posebno je vrijedna Matéova definicija traume:
“Trauma nije ono što ti se dogodilo, nego ono što se dogodilo u tebi zbog onoga što ti se dogodilo.”
Dakle, trauma ne mora biti velika tragedija. Ponekad je to majka koja nije znala kako nas smiriti. Otac koji je bio fizički prisutan, ali emocionalno odsutan. Učitelj koji nas je posramio. Sustav koji nas je naučio da smo vrijedni samo kad smo korisni.
Kao djeca, mi se prilagođavamo da bismo preživjeli. A kako Maté nježno primjećuje – prilagodba može spasiti život djetetu, ali odraslom čovjeku može ga oduzeti.
U toj prilagodbi gubimo kontakt sa sobom. Prestajemo osjećati vlastite granice, potiskujemo tugu, pretvaramo se da smo dobro dok se u nama gomila nesigurnost, bol i tjelesna napetost. I to traje… sve dok tijelo ne progovori.
Tvoje tijelo nije neprijatelj – ono je glasnik
Jedna od najljepših poruka ove knjige jest upravo ta: Tvoje tijelo nije pokvareno. Tvoje tijelo ne odustaje od tebe. Ono pokušava komunicirati. Kroz migrene. Umor. Poremećaj štitnjače. Nesanice. Anksioznost.
Svaki simptom je poruka, a ne kazna.
“Kada potiskujemo tko jesmo da bismo bili voljeni, platit ćemo to vlastitim zdravljem.”
I zato ova knjiga nije vodič kako „popraviti“ sebe. Ne nudi instant rješenja ni savjete kako „sebe dovesti u red“. Umjesto toga, daje nešto mnogo dragocjenije: priznanje tvoje boli i dozvolu da budeš ono što jesi, čak i kad to nije savršeno.
Knjiga za one koji osjećaju dublje nego što pokazuju
Ako si osjetljiv(a), često umoran(na), ako ti svijet ponekad djeluje prebrz, preglasan, prezahtjevan – ova knjiga ti neće reći da se moraš promijeniti. Reći će ti da se vratiš sebi. Ako se pitaš zašto tvoje tijelo reagira na „sitnice“, zašto te iscrpljuje ono što drugi lako podnose, zašto stalno osjećaš da se moraš dokazivati da bi bio „dovoljan“ – Maté će ti tiho, ali jasno reći: Nisi sam(a). I nisi neispravan(a).
Zaključno, „Mit o normalnom“ nije knjiga koju se čita brzo.
To je knjiga koju ćeš možda više puta zatvoriti jer ti postane previše.
Koja će ti donijeti suze, ali i olakšanje. Koja ti neće reći što moraš biti, već će ti polako vraćati dozvolu da budeš ono što jesi.
I zato – ako osjećaš da te moderni život stalno traži da budeš „još nešto“ – ova knjiga može biti početak povratka onome što si bio/la prije nego što je došao svijet sa svojim očekivanjima.
„Prava sloboda nije sloboda da budemo ono što drugi žele. Prava sloboda je sloboda da budemo ono što uistinu jesmo.“ – Gabor Maté